Kada sam se nekoć zamišljala s djecom, mislim da sam zamišljala svoj postojeći život bez djece s dvoje malih ljudi dodanih Photoshopom: šarmantni čovječuljci s kovrčama i nasmiješenim, marmeladom uprljanim ustima. Nije stvar u tome da nisam imala blage veze – znala sam da roditeljstvo podrazumijeva određene prolagodbe ( manje sna, a više pelena, manje ispijanja dum dum votke, a više guranja kolica). No, izuzev porodiljnog dopusta, neizbježnog dodira s tuđim šmrkljima/bljuvotinom/govnima i navodno obavezne kupnje dječje hodalice opremljene plastičnim telefonom, jednostacvno nisam predvidjela da će mi se život pretjerano promjeniti.
Nisam predvidjela uragan.
Sarah Turner – Ne baš savršena mama
>3 Ovo nije priručnik za roditelje. Ovo je stvaran život >3
Knjiga je urnebesna! 😀
I sve postojeće i buduće mame bi je trebale pročitati 😉 Osim možda onih cvjetičastih, po glavi lupljenih mama koje se ponašaju ko da su sekta, pa nedaj bože da ti klinac hoda bos po stanu ili pojede smoki s poda – takvima je dijete neprikosnoveno božanstvo i ona će se u potpunosti žrtvovati i podrediti samo njemu i nema kukaš ni ispizdiš na živce. To je zabranjeno. ( Ima takvih. Doduše, ne znam jel konzumiraju kakve droge ili hodaju psihijatrima pa neće priznat, al nekaj tu ne štima.)
Dakle, ovo je za nas, koje se ne sramimo priznati da s vremena na vrijeme ( čitaj svakih 10 min) popizdimo i imamo potrebu pobacati sve igračke kroz prozor van, naprašiti malog šupka po guzi i zvati mamu da ju pitamo jel se možemo preseliti natrag k njoj i praviti se da još nemamo podmladak.
Zašto je to za nas? Zato da shvatimo da je u redu reći da ti je svega pun kufer i djetinjasto i cendravo vikati da hoćeš natrag svoj stari život. U redu je biti luda od nespavanja kad su bebe, živčana od konstantnog potezanja rukav i praćenja doslovno u wc kad su već malo veći i kolutanje očima na 4598- mi put maaaamaaaaaa u 10 minuta.
I ok je to da ti se neda izvući iz pidžame ni oprat zube. I to da se praviš da spavaš ujutro u nadi da ovaj put mooooožda ostane tiho još pol sata jer je vani još mrak u ranu zoru i vikend je.
I ne moraš biti manekenka 2 sata nakon poroda i naslikavati se u rodilištu s frizurom i šminkom. ( Iskreno, dobim plikove od takvih. U rodilištu mi nije padalo na pamet izvući mobitel u rađaoni, nisam znala di sam, a ne da još i naslikavam.)
I ne, ono na fotkama na fejsu nije stvarnost. To su samo lijepe fotke. Minutu prije toga klinci su bili posvukud osim u kadru, a minutu nakon vjerojatno jednom nogom u blatu s guzicom na podu. I to je normalno. I to je ok.
I ne, ne treba imati slom živaca svaki put kad vam klinac skače po lokvama jer te savršene mame sa strane poprijeko gledaju. To je normalno. I mi smo skakali po lokvama i blatu. Svi to rade.
Niti kad klinac ima ispad na igralištu ili dućanu. NITKO nema mirnu i divnu dječicu u svakom trenutku pred svakim i na svakom mjestu, osim ako ih ne drogiraju.
Isto je normalno željeti pobjeći od svih i svega i u miru se naroljati u subotu navečer s tim da te u nedjelju niko ništ ne pita i ne treba. ( Znam da toga nema više ili jako rijetko, ali gle – to ne znači da mi to ne fali.)
U redu je i zbrisati u ured i osjećati se ko da si na godišnjem. I plakati od muke jer te tijelo više ne sluša. I biti neka druga ja, a opet ona ista.
A najjače od svega – kad dođem doma, ugledam stan u rasulu ( onaj mali koji baca bombe po stanovima i radi nered je opet u pohodu izgleda), igračke su posvukud, suđe 3 dana nije oprano, tepih treba usisat, prozori su zmazani i kupaonica izgleda ko da je rat, a petak je navečer i jednostavno mi se neda ni postojati, a kamoli čistiti… E, vidiš – na to poludim. Točno 30 sekundi. Onda si skuham čaj/kavu/vruću čokoladu/otvorim vino, upalim tv ili uzmem knjigu i nakon kaj Prdalo zaspi – isključim se. Sav taj nered bit će tu i ujutro. Nemrem.
Ali naravno – uz sva gubljenja živaca i dizanja tlakova, još jednih pokakanih gaća danas, rasula od igračaka i nepojedenih ručkova – sve mi volimo svojeg prdaća najviše na svijetu i zapravo se osjećamo ko da nikad nije ni bilo drugačije. Iako se jako dobro sjećamo života prije i uspoređujemo prije i poslije. Uvijek na kraju izaberemo poslije. Kad ona mala glavica spava i ne luduje po stanu. Kad te ručice zagrle. Kad ti kaže da te voli najviše na svijetu, jako do najvišeg svemira. Kad napravi srčeko od papira samo za tebe. I kad ga tete u vrtiću hvale. I kad ga tičerica hvali i teta u dućanu.
I onda zaboravim da sam prije 3 sekunde razmišljala kak da zbrišem u nepoznato i čitam knjigu u nekoj sobi u hotelu bez signala 😀
A sve vam ovo pišem jer je i Sarah sve to napisala u svojoj knjizi. Sve ovo i još malo više i malo teže i malo gore i malo ljepše i nježnije. Sve one “čari” majčinstva koje ne nalazite u priručnicima za odgoj ni blogovima ni knjigama. Napisala je sve ono lijepo i sve ono naporno i frustrirajuće i sve je to istina. Svaka medalja ima dvije strane, a o onoj napornoj i teškoj malo tko piše jer bi sve to trebalo valjda ignorirati dok ti živci stvarno ne popucaju.
Napisala je i da su joj podrška bile mame. Ne one mame koje trpe sranja jer misle da je to za dobrobit djeteta, pa u nekom trenutku prošvikaju, a u međuvremenu vam sole pamet. Tražila je mame slične sebi 🙂 Kojima može priznati da joj je dosta, popiti kavu, izjadati se i ići dalje. Podrška čini čuda 🙂
Hvala, Sarah 🙂 Trebalo bi biti više ovakvih knjiga i priča iz života 🙂 Vjerujem da bi nam bilo puno lakše kad bi se napokon mogle ispsovati bez da nas sa strane čudno gledaju i viču da smo nemajke 😀
Knjigu od srca preporučujem, brzo se čita, lako prolaze stranice, zabavna je i istinita. I dobro sam se nasmijala 🙂
Kisi
************************************************************************
Goodreads ocjena – Ne baš savršena mama
Prijevod: Jelena Pataki
Izdavač – Egmont
Gdje kupiti: Prodajna mjesta
Life&Socks 