Njih četvero vijuga ulicama četvrti u kojoj žive: Varya, najstarija; Daniel, jedanaestogodišnjak; Klara, devetogodišnjakinja; i Simon, sedmogodišnjak. Daniel ide prvi. Povede ih ulicom Clinton do Ulice Delancey pa skrene ulijevo na križanju s Ulicom Forsyth. Koračaju vanjskim rubom Parka Sare D, Roosevelt držeći se hlada krošanja. Noću se u parku skupljaju izgrednici, ali ovoga utorka ujutro tu je samo nekoliko hrpica mladih koji spavaju, obraza pritisnutih na travu, odmarajući se nakon prosvjeda u kojima su sudjelovali preko vikenda.

Chloe Benjamin – Besmrtnici

Uskoro, kad budem sumirala pročitane knjige u 2018, Besmrtnici će zauzeti mjesto u prvih 10.

Priča je to koja te ostavi s podosta materijala za promišljanje. Neka od pitanja koje su mi pala na pamet čitajući ovu knjigu, prilično su jeziva. Neka su neobjašnjiva, neka nedokučiva, neka su vjerojatno van dometa našeg shvaćanja. Za poneka je bolje ne razbijati glavu jer sam imala osjećaj da će mi mozak zakuhati pokušavajući staviti stvari u logične okvire.

Priča je prilično jednostavna. Četvero djece iz puke dosade jednog ljeta odluči posjetiti vidovnjakinju. Čuli su da žena može vidjeti datum smrti. Išli su provjeriti. Iz dosade, znatiželje, hira. U trenutku kad su se počeli bojati, već je bilo kasno. Žena im je dala po što su došli.

Dalje pratimo njihove priče dok se mijenjaju iz djece u adolescente, a iz adolescenata u odrasle ljude, i ne možemo ne zapitati se koliko ih je to proročanstvo zapravo odredilo? Koliko je utjecalo na njihove odluke, karaktere, strahove? Bi li isto postupali u životu da nikad nisu saznali datum smrti, iako se činilo da u njega ne vjeruju? Bi li namjerno ili nenamjerno odabrali neki drugi put? I bi li taj put vodio istom cilju, istom završetku, na isti datum? Može li se izbjeći sudbina? Ili je sudbina bila to da ih znanje o datumu završetka života odvede tom završetku? Jesu li svojim postupcima svjesno ili nesvjesno ispunjavali proročanstvo baš zato jer su znali za njega?

Žena je rekla što je rekla.  I svako od četvero djece Gold će umrijeti. Ali kada? I kako? I kad najmlađe dijete završi svoj život tako što će se praktički sam dovesti do kraja, a sve kao posljedica vjerovanja da nema puno vremena – kako će to utjecati na ostalo troje? Simonova smrt je bila posljedica spleta okolnosti i odluka koje je sam donio. Na temelju proročanstva koje mu je dano kao djetetu.

Pitanje je bi li se dogodilo isto da nikad nisu doznali datume. Možda bi se njihov život odvijao drugačijim tokom, ali bi ga završili na isti dan, samo na drugačiji način?  Ili možda, da im u podsvijesti nije titralo zlokobno proročanstvo, možda bi umrli u neko drugo vrijeme, živeći neki drugi, proročanstvom neopterećen život…  Koliko nam životima zapravo upravljaju usput stečena vjerovanja? Je li nečija osobna tuga manje vrijedna jer je tuđa objektivno opravdanija i teža? Svaka smrt oblikuje neku drugu, utječe na neku drugu, prati neki drugi život kao teret ili sjećanje ili upozorenje.

Iako se čini da je ovo roman o smrti, o gubitku, o tuzi i onim nepojmljivim, strašnim i nedokučivim stvarima kad se ljudi bore s gubitkom – on to zapravo nije. Ovo je priča o životu. O povezanosti, ljubavi i jezivoj borbi s gubitkom vlastitog bića. Upravo to se dogodi kad izgubiš nekoga svog. A djeca Gold, osim što su živjela sa stalnim alarmom u glavi o datumu od kojeg su se ježili, ali su ga odlučili ignorirati sve dok im nebi pokucao na vrata – borili su se i s vlastitim gubitkom – jedan po jedan su odlazili, jedan po jedan nosili sa sobom dio onoga koji je ostao.

Svaki od njih četvero nosi svoju, uvijek dijelom bolnu i tragičnu priču, ali priču koja uz sve strahove i borbe nosi sa sobom toliko života da ova knjiga ne može biti samo o smrti. Ona slavi život, na jedan pomalo pomaknut i bizaran način, ali mislim da je ispunila svoju svrhu.

Iako sam se vezala uz svaku tu priču i svako dijete obitelji Gold posebno, čitajući još jedan lik mi je posebno prirastao srcu – Gertie Gold – njihova majka. Žena koja se cijeli život stoički nosila s osobnom ranom i traumom, a onda i s traumama i gubicima vlastite djece. Žena koja, iako pripada generaciji nekog drugog vremena, za koju se ponekad misli da je pomalo neprilagođena napretku i psihološkim dramama kroz koje prolaze njena djeca – ta žena je uspjela preživjeti. I ne samo to – u poodmakloj dobi, kad je već za očekivati da se netko brine za nju – ona se i dalje brine za one koji su još ostali. Ostaje stup obitelji, djeci koja su još tu, iako otuđena i daleka. Djeci kojoj je, dok su bježala od sudbine – najviše nedostajala obitelj.

Bit će mi žao ako ovo ne pročitate. Toliko životnu , duboku i emocijama nabijenu knjigu jednostavno moram preporučiti. Ja sam je doživjela kao neku vrstu upozorenja na više razina – knjiga je slojevita i mislim da bi ponovnim čitanjem otkrila još neke…

Trebamo  za početak živjeti život umjesto da kao roboti trčimo za zaradom, za mir u kući, pokušavamo preživjeti na način koji netko drugi propisuje kao “normalan” ili “prihvatljiv”. Zapitajte se kome to zapravo ide u korist.

Druga, i meni najjača opomena  – držite se obitelji i obitelj bi se trebala držati vas. Pri tom mislim na prihvaćanje tuđih odluka, snova i puteva. Bez osude i bez predbacivanja. Nismo roboti. Svatko nosi svoje nade i snove i u redu je pustiti ih da žive. Obitelj bi trebala uvijek biti tu za one koji se vraćaju, za ljubav i podršku, za zajedništvo. Umjesto osude i zamjeranja. Možda bi tada svi izrasli u stabilnije ljude.

Mogla bih još pisati, ali stajem. Preporučujem ovo svim srcem.

Kisi.

 

*****

O Chloe Benjamin

Goodreads ocjena: Besmrtnici

Ostale recenzije: Knjiški zmaj

Gdje kupiti:  Besmrtnici

Izdavač: Profil knjiga